Poraženi Sneško
Osvanulo je prelepo nedeljno jutro. Posle nekoliko tmurnih i hladnih dana, sunce nas mami napolje. Spremamo se i izlazimo. Klinci su presretni, uspeli su čak i da namole tatu da nam se pridruži u šetnji. Sanke su spremne, krećemo.
Napolju prelep prizor- sve je prekriveno debelim slojem snega koji je danima padao. Nema ni daška vetra, a sunce greje i mami osmeh na lice. Čak sam i ja, "južnjačka duša" i zakleti mrzitelj zime i snega, oduševljena. Šetamo, deca se voze na sankama, grudvaju se. Osvrćem se oko sebe i gledam, nešto mi u svemu tome nedostaje. Shvatam i šta- nema dečije cike. Pravimo veliki krug, a nigde usput ne vidim decu da se igraju u snegu. Gde su deca? Nedelja je, nisu u školi. Nije ni rano, skoro je podne, sigurno ne spavaju. Zar je moguće da u celom naselju ni jedno dete nije izašlo napolje da napravi Sneška? Šta rade? Da li su pred televizorom ili računarom? Zar deci više grudvanje i sankanje nije zanimljivo? U moje vreme je prva pomisao kad vidimo sneg bila grudvanje. Da li su naša deca prevazišla igre na snegu ili su Ben 10, Pokemoni i ostali junaci pobedili Sneška Belića?