Potkošulja
Svakog Osmog marta sam od moje mame dobijala na poklon potkošulju. Kao da joj i sad čujem glas: “Nisam znala šta da ti kupim, a ovo znam da ti treba. Vidi, ovo su one prave, Arilje.“
To
se ponavljalo godinama. Prvi put sam pomislila: „Stvarno mi treba“.
Druge godine sam se samo nasmejala i pomislila: „Opet“. Treće
godine sam prevrnula očima, naravno krijući se da me ne vidi. I
prošle godine je došla kod mene za Osmi mart i donela mi poklon.
Znala sam šta je to pre nego što sam pokidala ukrasni papir. 31.
marta smo je odveli lekaru i saznali da boluje od tumora, najgoreg,
neizlečivog. Tog dana počinje njena borba: čekanje mesta u bolnici
dok bolest divlja, zračenje, dug i težak oporavak od
zračenja. Jedno vreme joj je bilo bolje, ali zlo se vratilo, još
jače i veće. Moja mama se borila osam meseci i nije uspela da pobedi.
Osmi mart se bliži. Ove godine neću dobiti potkošulju. A sve na svetu bih dala da je dobijem.