Potkošulja
Svakog Osmog marta sam od moje mame dobijala na poklon potkošulju. Kao da joj i sad čujem glas: “Nisam znala šta da ti kupim, a ovo znam da ti treba. Vidi, ovo su one prave, Arilje.“
To
se ponavljalo godinama. Prvi put sam pomislila: „Stvarno mi treba“.
Druge godine sam se samo nasmejala i pomislila: „Opet“. Treće
godine sam prevrnula očima, naravno krijući se da me ne vidi. I
prošle godine je došla kod mene za Osmi mart i donela mi poklon.
Znala sam šta je to pre nego što sam pokidala ukrasni papir. 31.
marta smo je odveli lekaru i saznali da boluje od tumora, najgoreg,
neizlečivog. Tog dana počinje njena borba: čekanje mesta u bolnici
dok bolest divlja, zračenje, dug i težak oporavak od
zračenja. Jedno vreme joj je bilo bolje, ali zlo se vratilo, još
jače i veće. Moja mama se borila osam meseci i nije uspela da pobedi.
Osmi mart se bliži. Ove godine neću dobiti potkošulju. A sve na svetu bih dala da je dobijem.
Jako me je potresla tvoja prica. Poz.
Autor nesanica — 10 Feb 2010, 19:46
...vrednost nekih poklona shvatimo tek kad ih više nema...žao mi je...
Autor sanjarenja56 — 10 Feb 2010, 20:06
Nado, šta reći . . . vrati se u Zagrljaj.
Autor eladd — 10 Feb 2010, 20:22
Žao mi je. Kad je poklon od srca onda nema cijenu. Izgubila si najveće srce. Potkošulja će biti, ali..
pozdrav
Autor mandrak72 — 10 Feb 2010, 21:04
Lepa prica. Glavu gore.
Autor Vladimir — 14 Feb 2010, 17:12
Ni moja mama nije uspela da pobedi to zlo, ali je izdržala malo duže. I ja se sećam svih sitnica koje mi je poklanjala i svega što mi je pružala.
Sada će potkošulje imati posebnu vrednost!
Srećno s blogovanjem i hrabro napred.
Autor CyberCat — 16 Feb 2010, 12:19